Daleko najpopularniji zagrebački sportski klub NK Dinamo od svog osnutka davne 1945. do današnjih dana nikada nije imao slavniju generaciju, nikada tako velika momčad nije gazila travnjak podno maksimirske šume, od one slavne generacije 1967., a igrao se desetljećima odličan nogomet u Maksimiru. Kultnim zagrebačkim klubom prodefilirala su najveća nogometna imena ovog podneblja, bio je tu jedan domaći dečko legendarni kapetan modrih FRANJO MARA WOLF, sjajni strijelac Građanskog, zatim i nasljednika tog starog zagrebačkog kluba, rasformiranog nakon drugog svjetskog rata, pored Maksimirske šume za loptom su trčali Boban i Šuker, za plave igrao je i Veliki Žuti i mnoge generacije pomalo zaboravljene koje žive tek u sjećanjima onih starijih navijača, generacije koje su bile doslovno dobri duh Zagreba, srasle sa ovim gradom, kao što je to legendarna generacija iz 1982. godine sa Mlinarićem, Deverićem, Kranjčarom, Cerinom, Vlakom, predvođena sa bijelim šalom neuništivog Ćire Blaževića, svi oni oduševljavali su svojim nogometom, svojim rezultatima. Uzmimo na primjer generaciju iz 82., uvjerljivo, nakon četvrt stoljeća donesen je naslov prvaka u Zagreb, ispred tog proljeća nemoćne Crvene Zvezde, u jednoj igri, u jednom zanosu i euforiji koju su igrači skupa sa trenerom i navijačima napravili, stvorena je velika nogometna priča, za sve almanahe, ali nažalost priča samo za domaću uporabu. Europa je vječito prokletstvo kultnog zagrebačkog kluba, sjajni igrači, veliki treneri, od Martina Bukowy do Tomislava Ivića i Miroslava Blaževića izmijenili su se na modroj klupi, svojedobno učinili dosta, ali u Europi sreće nisu imali. Generacija 1967. Jedna generacija ipak je napisala najljepšu nogometnu priču, uspjela je ono što hrvatski klupski nogomet nije nikad prije i nikad poslije učinio, zlatna generacija 1967. i danas 41. godinu nakon svega, nakon što su sjećanja izblijedila, nakon što mnogi nisu više sa nama, nakon što su požutjele stare fotografije, a uspjeh pamte tek najzagriženiji i oni najstariji navijači modrih ostvarila je do današnjeg dana neponovljiv sportski uspjeh i najveći uspjeh klupskog hrvatskog nogometa uopće. Finalnom utakmicom protiv tada moćnog i slavnog engleskog LEEDS UNITEDA 6. rujna na gostujućem terenu neriješenim rezultatom 0-0 Dinamo se u Zagreb vratio sa pokalom pobjednika KUPA VELESAJAMSKIH GRADOVA, to natjecanje danas nazivamo KUPOM UEFA. Slavodobitnke pri povratku u Zagreb dočekalo je mnoštvo razdraganih navijača, kao da su i oni tada osjetili da je to možda posljednji i jedini europski trofej koji će plava momčad osvojiti za njihova života, iako kako je Dinamo tada igrao nitko se ne bi kladio u takvo što. Međutim život piše romane, one najljepše, ali kadkad i one sa tužnim završetkom. Generacija koja je puno obećavala, koja je pune dvije sezone dominirala kupom velesajamskih gradova, tek pukim slučajem izgubila sezonu prije finalnu utakmicu protiv Valencije, raspala se preko noći, nastradao je po mnogima duša te ekipe dobri STJEPAN ŠTEF LAMZA, bio je to početak kraja, nagovještaj tmurnih sedamdesetih, životarenje u sredini ljestvice i ispadanja u prvim, drugim kolima postala su Dinamova svakodnevnica, sve do pojave BIJELOG ŠALA. Bizarnosti jugo-lige Nažalost čak i toj generaciji naslov prvaka tadašnje države ostao je nedosanjani san, iako je nesumnjivo da se tada najljepši nogomet igrao upravo u Maksimu, no neki drugi bili su očigledno predodređeni za trofeje bivše nam dražave, kako je jedan legendarni igrač modrih davno rekao. " mi bismo morali biti trideset posto jači od njih, da bi nam dozvolili da pobijedimo ", da je tome bilo tako svjedoči nam bizaran slučaj iz 1947. godine sa samog početka jugo-lige, Dinamo je u tadašnjem Titogradu pobijedio domaću Budućnost 3-2 golom u posljednjim minutama utakmice, slavlje je bilo veliko, jer ovom pobjedom modri bi uzeli naslov prvaka, međutim kad su se vratili u Zagreb saznali su " pravi " rezultat iz Titograda, naime konačan rezultat bio je 2-2. Takvih sumanutih bizarnosti u bivšoj državi bilo je na pretek, o njima razglabati nema smisla, posebno danas, kad Dinamo i Zagreb slave jednu lijepu nogometnu priču, kad slave svoju zlatnu generaciju, domače dečke iz 1967. Kako je sve počelo? Dominirajući SREDNJEEUROPSKIM kupom u kojem je pobijeđen i veliki AC MILAN te budući europski prvak CELTIC plavi su najavili svoje ambicije, potvrdili svoje velike mogućnosti. Međutim nije išlo sve tako glatko, u prvom kolu poslije dvije po mnogima najčuvenije utakmice koje je Dinamo ikad odigrao protiv SPARTAKA iz Brna, 2-0, 0-2, pobjednika kako je tada bio običaj odlučila kocka, za Dinamo sretne ruke bio je kapetan modrih Slaven Zambata, nije ni slutio da je ovo bio tek uvod u legendarnu seriju. Legenda kaže da se Zambata smijao još dok je kovanica bila u zraku, da je veliki zagrebački frajer nadmudrio suca sa lažnim novčićem, no ta priča tek je mit, kakvi uvijek ostanu nakon velikih uspjeha, sasvim je jasno da takvo što nikad ne bi bilo moguće. Od tada je fortuna očito okrenula modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru). U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili Novak, Mesić i Belin. U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin. Dinamo je opet stigao do finala, ovog puta iskusniji i odlučniji napokon uzeti taj trofej u svoje ruke. Snažna engleska momčad predvođena velikim imenima tog vremena Grayem, 0'Gradyjem, Jackijem Charltonom, stigla je u Zagreb samouvjereno i kao favorit, međutim tog 30. kolovoza plavi su odigrali jednu od najboljih utakmica u svoj povijesti, potpuno nemoćni Englezi nisu mogli parirati nadahnutoj modroj momčadi, konačnih 2-0, tek simboličan odnos snaga na terenu, golovima KRASNODARA RORE i MARJANA ČERČEKA , plavi su otišli na miran uzvrat u Englesku. Pokazalo se to i u drugoj utakmici, iako dominantan domaćin nije uspijevao postići pogodak pokraj odlične modre obrane i sjajnog vratara ZLATKA ŠKORIĆA, velikom pobjedom Dinamovci su svojim navijačima priuštili nezaboravno veselje, a sebi odlazak u besmrtnost. Generacija u kojoj su uglavnom igrali domaći dečki, zablistala je na europskom nebu ostavivši neizbrisiv trag, trijumf neponovljiv do današnjih dana. Imena koja su proslavila zagrebački i hrvatski nogomet: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri: Branko Zebec ( do finala ) i Ivica Horvat. Što je ostalo? Danas je drugo vrijeme, Dinamo ni izbliza ne podsjeća ni igrom, ni rezultatima ni ponašanjem svojih čelnika na one dečke čiji rezultati tako ponosno rese plavu trofejnu dvoranu. Iako Dinamo danas ima jednog gazdu, koji svojim istupima zabavlja javnost, koji doduše u domaćim okvirima osvaja sve što se osvojiti dade, ali koji u Europi ne predstavlja ništa. Gazdu koji svojim manirima ni izbliza nije ono što je Dinamo oduvijek bio, gospodski klub, sa europskim štihom, kojeg vole navijači, na kojeg su Zagrepčani ponosni, Dinamo nažalost danas od toga svega ima malo ili nimalo. Stari dečki su zaboravljeni, sjetimo ih se tek uz obljetnice, kad iznenađeni shvatimo da ih uvijek svake godine sve manje ima među nama, odlaze, vrijeme neumitno leti, vrijeme oduvijek uzima one najbolje, vrijeme ne bira, međutim dijela ostaju, dijela utkana u ovaj klub, kao što su i klub sam ovi zlatni dečki generacije šezdesetsedme. Možda nisu zaradili toliki novac kao današnje zvijezde, možda nisu bili na toliko naslovnica kao današnji modri puleni, možda nisu bili toliko opijeni lažnom slavom, ali oni su bili nešto više, puno više, oni su bilo ono što ove zvijezde nikad neće biti, oni su bili Dinamo.